• Kontakt

    Telefon: + 385 1 4573 937

    Fax: +385 1 4611 032

    Skype: mmh-cyn

  • Adresa

    Selska cesta 112c,
    10 000 Zagreb,
    Hrvatska


NAŠI DONATORI

Mreža mladih Hrvatske ulaže napore u osiguravanju vjerodostojnosti i istinitosti informacija koje prenosi putem svog info-servisa "Mladi info". Međutim, Mreža mladih Hrvatske nije u mogućnosti jamčiti potpunu vjerodostojnost i istinitost informacija i odriče se odgovornosti za eventualne štete nastale korištenjem istih.


Sva prava pridržana 2007. - 2018. MMH.
Razvoj i održavanje: invento*

24.02.2014.

Priopćenje za javnost povodom saborske rasprave o Zakonu o radu


Mreža mladih Hrvatske, krovna organizacija koja okuplja 64 udruge mladih i za mlade iz cijele zemlje, ovim putem iznosi svoje pozicije vezano uz proces donošenja te sadržaj Prijedloga Zakona o radu.

 

Sažetak ključnih poruka:

 

1) MMH smatra da je velik dio zakonskih izmjena utemeljen na nekritičkom prihvaćanju teze kako fleksibilizacija radnog zakonodavstva potiče stvaranje novih radnih mjesta. Skrećemo pozornost na činjenicu da odnos između „fleksibilnosti“ radnog zakonodavstva i sposobnosti ekonomije da stvara radna mjesta ne mora uvijek slijediti obrasce koji proizlaze iz ove teze, kao što to pokazuje primjer Austrije. Također, smatramo da je Vlada kao predlagatelj uvelike zanemarila socijalne učinke smanjivanja razine radničkih prava, posebno u kontekstu ograničenih mehanizama socijalne zaštite u Hrvatskoj.

 

2) Izražavamo načelno nezadovoljstvo pristupom kojim se smanjuju radnička prava, što će u prvom redu utjecati na kvalitetu života trenutne i budućih generacija mladih, prije nego što su pokrenute reforme ključne za rješavanje problema nezaposlenosti mladih, u prvom redu u područjima (strukovnog) obrazovanja, industrijske politike te među ostalim, funkcioniranja javnog sektora. Pitamo se do kada će se od mladih tražiti da se „prvo oni promijene“ nakon čega će se promijeniti „sve ostalo“? Također, skrećemo pozornost na činjenicu da prema rezultatima istraživanja koje je provela agencija Promocija plus početkom veljače čak 73,8% ispitanika u dobi od 18 do 30 godina podržava najavljeni generalni štrajk, što predstavlja relevantnu povratnu informaciju o tome što mladi u Hrvatskoj misle o procesu donošenja i samom sadržaju prijedloga Zakona o radu.

 

3) Zabrinuti smo za perspektivu socijalnog dijaloga u Hrvatskoj uslijed situacije u kojoj se ključna reforma poput donošenja novog Zakona o radu odvija u situaciji očitog izostanka minimalnog konsenzusa između socijalnih partnera. Mislimo da bi time povjerenje građana u socijalni dijalog kao miran način rješavanja društvenih i ekonomskih napetosti, moglo biti nepovratno uzdrmano. Postoje ipak brojni i u javnosti nedovoljno afirmirani primjeri u kojima je socijalni dijalog zaslužan za važne kvalitativne iskorak, pri čemu je posljednji vezan uz proces razvoja Garancije za mlade u Hrvatskoj.

 

4) Posljedično, MMH podržava prijedlog sindikalnih središnjica od 10. veljače da se Zakon o radu povuče iz procedure na 6 mjeseci kako bi se provela šira javna rasprava te provele dodatne analize učinaka. Smatramo da takav potez predstavlja razuman kompromis između inicijative Vlade kao predlagatelja te poslodavačke strane koji prepoznaju potrebu za izmjenama te inzistiranja sindikata da se oko prijepornih pitanja izgradi barem minimalna razina konsenzusa.

 

 

Dodatna razrada ključnih poruka

 

Ocjenjujemo kako su u pristupu ovim zakonodavnim promjenama nekritički ugrađeni pojedini problematični koncepti, koji prema našem sudu nisu u jasnoj vezi s proklamiranim ciljevima reforme. Prije svega, želimo skrenuti pozornost na često iznošenu tezu kako će smanjivanjem zakonske zaštite zaposlenja biti potaknuto novo zapošljavanje, s posebnim naglaskom na mlade. Ta teza je među ostalim integrirana u prijedlog zakona koji je poslan u saborsku proceduru kao šesti cilj zakonodavne reforme (str. 8/9). Također ju je, referirajući se na njemačko radno zakonodavstvo, artikulirao i premijer Zoran Milanović ističući kako ove izmjene „prate trendove koje je postavila Njemačka“ te da „nije sramota zaostajati za Njemačkom desetak godina.“ Ova teza ima barem tri logičko-sadržajne slabosti. Prvo, hrvatska i njemačka ekonomija su toliko različite da je pretpostavka: „Ono što funkcionira u Njemačkoj, funkcionirat će i kod nas!“, fundamentalno pogrešna. Njemačka je velika izvozna ekonomija, utemeljena na sofisticiranom industrijskom izvozu, koja je takvu poziciju gradila kroz dug vremenski period. Ključna komponenta „njemačke formule“ je, osim oslanjanja na vrhunsku tehnologiju, i gotovo neograničen pristup radnoj snazi koja spada među najobrazovanije na svijetu. Naravno da su hrvatske okolnosti i kontekst bitno drugačiji te je očito da čak i ovakva površna usporedba svakog ozbiljnijeg poznavatelja političke ekonomije jasno vodi do zaključka da bi identične reforme radnog zakonodavstva (ili barem one koje su utemeljene na sličnim načelima) proizvele potencijalno bitno različite učinke u dvije tako dijametralno različite ekonomije. Međutim, ne samo da je logika kojom se pravda ovakva reforma krajnje problematična, ona se osim toga i nedosljedno primjenjuje, što nas dovodi do drugog logičko-sadržajnog problema. Dok se s jedne strane izmjene radnog zakonodavstva iz sredine 2000-ih pod Schröderovom vladom tumače kao ključan element njemačkog uspjeha, ignoriraju se brojni te puno važniji elementi njemačke konkurentnosti. Ovdje prije svega ciljamo na iznimno razvijen sustav strukovnog obrazovanja, koji svoju povezanost s tržištem rada temelji na sustavnom i ozbiljnom socijalnom dijalogu. Pomalo pojednostavljeno, poslodavci u Njemačkoj ulažu u buduću radnu snagu tijekom obrazovnog procesa dok, zauzvrat, sindikati pristaju na ustupke u procesu formiranja visine plaća, posebice mladih koji ulaze na tržište rada. Takav sustav strukovnog obrazovanja također predstavlja i ključnu infrastrukturu u procesu cjeloživotnog učenja i usavršavanja njemačkih radnika. Često ćete od ljudi koji su radili u Njemačkoj čuti kako ih je „poslodavac poslao natrag u školu.“ Takvo što je omogućeno izgradnjom sustava koji poslodavca potiče na kontinuirano ulaganje u radnika, od pokrivanja značajnog dijela troškova u vremenu obrazovanja preko dostupnosti kvalitetnih i tržištu rada prilagođenih programa stručnog usavršavanja, čija se relevantnost temelji na socijalnom dijalogu između poslodavaca, sindikata i države. Daljnja nedosljednost se očituje u ignoriranju naličja njemačkog „uspjeha“. Tu prije svega treba istaknuti kako statističko smanjenje nezaposlenosti u Njemačkoj nije nužno doprinijelo poboljšanju socijalnog položaja (novo)zaposlenih. Dapače, zamrzavanje razine plaća u kombinaciji s rastom fleksibilnih i atipičnih ugovornih aranžmana vode do širenja siromaštva među pripadnicima zaposlene populacije, što je u direktnoj vezi s povećanim rizikom od siromaštva u starijoj životnoj dobi. Taj tip kritike se sve češće upućuje Njemačkoj i na EU razini.

 

Konačno, doista se treba zapitati kako to da je predlagatelj uzeo baš Njemačku kao primjer države na kojem je potrebno temeljiti reformu radnog zakonodavstva, kad u susjedstvu imamo bitno primjereniji model. Austrijska ekonomija također pokazuje visok stupanj otpornosti na vanjske utjecaje, ima snažan sustav strukovnog obrazovanja, iznimno niske stope nezaposlenosti mladih, nema problema s privlačenjem stranih investicija te, iznenađujuće – visok stupanj zakonske zaštite zaposlenja. Takvo što je moguće jer Austrija svoju konkurentnost kao mala ekonomija gradi na nešto drugačijim principima nego što to čini njihov veći sjeverozapadni susjed. Jednostavno rečeno, tamo se interna fleksibilnost postiže gotovo isključivo intervencijom na strani ponude što je bitno primjerenije maloj uvozno orijentiranoj ekonomiji, kojom dominiraju mala i srednja poduzeća (još jedna sličnost s Hrvatskom). Zaključno: veza između konkurentnosti ekonomije te stupnja fleksibilnosti radnog zakonodavstva nije linearna kako to predlagatelj u ovom procesu nastoji prikazati. 

 

Osim toga, izražavamo zabrinutost smjerom uređivanja tržišta rada za koji se predlagatelj u ovoj reformi odlučio te se pitamo što takav princip donosi budućim generacijama mladih radnika. Točnije, prije negoli se pozabavila ključnim uzrocima nezaposlenost mladih, koji leže prvenstveno u uređenju i funkcioniranju obrazovnog sustava te izostanku koherentne ekonomske i napose industrijske strategije, Vlada u proceduru šalje prijedlog zakona koji otvara pristup agencijskom/povremenom zapošljavanju, pojednostavljuje postupke otkazivanja ugovora, nameće obvezu arbitraže u pojedinim situacijama (što je u suprotnosti s njezinim temeljnim načelom dobrovoljnosti) te ojačava autonomiju poslodavca u uređivanju radnog vremena, što se snažno reflektira na pitanja kao što su ravnoteža između profesionalnog i privatnog života te potencijalno zasnivanje obitelji. U ovom priopćenju nećemo ulaziti u detalje tih izmjena; općenito ih ocjenjujemo više ili manje štetnima po razinu prava (mladih) radnika, a naročito onih koji ulaze na tržište rada. Ovdje želimo postaviti jedno načelno pitanje: kako je moguće da se smanjenje radničkih prava o čijem opsegu se može diskutirati, događa prije nego što su takve ključne reforme stavljene u funkciju te se isprobao njihov učinak? Mogu li pripadnici današnje, ali i nekih budućih generacija mladih, opet za nekih 10 godina u situaciji  negativnih ekonomskih kretanja očekivati „da se prvo oni promijene“, nakon čega će se promijeniti „sve ostalo“? U tom kontekstu, smanjivanje radničkih prava nije problem samo po sebi. Nesumnjivo je da bi mladi građani i građanke lakše podnijeli takav tip odricanja kad bi percipirali da će ono imati smisla u kontekstu budućeg poboljšanja kvalitete života. Međutim, podatak od 73,8% ispitanika u dobi od 18 do 30 godina koji podržavaju najavljeni generalni štrajk prema rezultatima istraživanja koje je provela agencija Promocija plus početkom veljače, može služiti kao dobra povratna informacija predlagatelju u kojoj je mjeri uspio uvjeriti ovaj dio ciljane populacije da se ova reforma provoditi za njihovu dobrobit. Takvu poruku bi u trenutnom društveno-političkom kontekstu valjalo shvatiti krajnje ozbiljno.

 

Nadalje, pitamo kako će okolnosti pod kojima je ovaj prijedlog poslan u saborsku proceduru, u slučaju njegova usvajanja utjecati na budućnost socijalnog dijaloga u Hrvatskoj, čiji je potencijal još uvelike neiskorišten? Točnije, ako se ovaj Zakon o radu donese, unatoč ovakvom protivljenju sindikalne strane, u situaciji kad su izmjene ovog zakona oštro podijelile javnost, nameće se pitanje samog smisla socijalnog dijaloga. On se gradi prije svega na načelima konsenzusa, ili, u nemogućnosti njegova ostvarenja, kompromisa. Kakva je njegova perspektiva u situaciji kad to nije moguće postići oko pitanja koje predstavlja samu osnovu industrijskih odnosa, kao što je Zakon o radu? Kako će se to reflektirati na procese poput provedbe Garancije za mlade koji, unatoč određenim slabostima, otvaraju pristup konstruktivnoj međusektorskoj suradnji na drugim reformama od presudne važnosti za kvalitetu života (mladih) hrvatskih građana i građanki? Ostat ćemo samo na konstataciji kako je socijalni dijalog razvijen kao mehanizam mirnog prevladavanja temeljnih socijalnih i ekonomskih napetosti te u tom smislu otvoreno izražavamo svoju zabrinutost za situaciju u kojoj velik dio građana i građanki procijeni da on više ne predstavlja adekvatan mehanizam zaštite njihovih interesa.

 

Nastavno na sve navedeno, MMH ne vidi drugi izbor nego podržati prijedlog sindikalnih središnjica iznesen u pismu upućenom premijeru Zoranu Milanoviću 10. veljače kojim se Vladu poziva da na period od 6 mjeseci povuče Zakon o radu iz zakonodavne procedure kako bi se provele dodatne analize učinaka predloženih novela i provela sveobuhvatna javna rasprava. Takav prijedlog, koji s jedne strane uvažava inicijativu predlagatelja te poziciju poslodavaca da su promjene nužne, ali s druge strane „kupuje“ dodatno vrijeme za očito prijeko potrebno promišljanje i raspravu koji su dosada izostali, držimo vrlo razumnim. Također, kao dio javnosti koji je vrlo aktivan u nizu javnih politika relevantnih za mlade, predlagatelju moramo uputiti kritiku zbog nedostatnih napora da se izmjene približe i kvalitetno rasprave sa širom javnošću, napose mladima. U ekstenzivnim i nadasve intenzivnim izmjenama zakonskog tekstova kakav je bio ovaj, nije dovoljno samo objaviti tekst novog prijedloga koji obuhvaća više od 100 stranica kompleksnog teksta na mrežnoj stranici, bez jasne reference na važeći zakonski tekst te jasnog obrazloženja svake pojedine promjene. Nastojanje da se izgradi minimum društvenog konsenzusa oko ovako važne teme je težak i zahtjevan posao, za koji ipak vjerujemo da se na kraju dana itekako isplati. Konačno, govoreći iz perspektive zapošljavanja mladih, skrećemo pozornost na pogubnost institucionalne paralize koja može proizaći iz ovog procesa. Ističemo da je ova Vlada učinila određene iskorake u adresiranju problema nezaposlenosti mladih. Međutim, ključne reforme (u koje Zakon o radu po našem mišljenju ne pripada), poput uređivanja sustava učenja na radnom mjestu, uspostavljanja koherentnog sustava cjeloživotnog učenja i profesionalnog usmjeravanja te njihovo povezivanje sa širom ekonomskom strategijom su tek na početku te ih nije moguće provesti bez ozbiljnog angažmana svih ključnih dionika: države, sindikata, poslodavaca, civilnog društva, ali i samih građana.

 

Da je minuta do 12, vjerujemo da je svima jasno.

 

 

Kontakti: info@mmh.hr; 01/4573-937




Podijeli zanimljivost sa društvom: